Ljubav se je rodila u Sarajevu - recenzija knjige Adriane Kuči
Avtor: Nijaz Ibrulj, 25.03.2022
Književnost nije noćno prikupljanje uspomena uz malu lampicu na stoliću kraj kreveta i njihovo objašnjavanje sebi ili drugima. Književnost iznosi uspomene na uvid, pod reflektore, predočuje ih, bez davanja objašnjenja kontradikcija koje u njima postoje čim se osvijetle tuđim uspomenama. Roman Adriane Kuči '' Ime mi je Sarajevo '' uspijeva pokazati na zoran način, jednim vokabularom faktičke istinitosti, bez diskurzivnih konstrukcija koje konceptualiziraju sve čega se dotaknu, fragmente tragičnog bivanja mlade djevojke Lane u Sarajevu pod opsadom (1992-1996), i ništa manje tragičnog bivanja u bračnom nasilju, nerijetko u identitetskom nasilju, kojem je bila podvrgnuta nakon napuštanja Sarajeva i nastavka života u Mariboru.
Usred te komprese sastavljene od ratnog nasilja u Sarajevu i porodičnog nasilja u Mariboru, autorica smješta rađanje nove kontraverzne, nesretno sretne ili sretno nesretne, ljubavne priče koja prolazi kroz sva poglavlja romana kao crvena nit. Rađa se u gimnaziji u Sarajevu, prekida se djelovanjem moralnih principa, obnavlja se u ratu, opet se prekida, u međuvremenu boli, nastavlja se nakon rata u Mariboru, cijelo vrijeme fantomski tinja i boli kao osakaćeni dio duše, ljubav prema Emiru i Emira prema Lani. Autorica je iskoristila energiju koju život ima u sebi da silu koju imaju vjetrovi zla iskoristi da ova priča o njenim junacima, o Lani i Emiru, plovi u suprotnom smjeru od zla: u smjeru onoga što je dobro u ljudima. Zbog onoga šta ljudi dugujemo jedni drugima: mrva ljubavi nikada ne ide bez mrve morala. I obratno. Usred zla koje se Lani dešava, život pruža nešto dobro: ljubavnu priču Lane i Emira, dvoje mladih ljudi koji se tokom cijelog romana nalaze i udaljavaju, ali nikada mentalno ne razilaze, bivaju teško ranjeni, daruju jedno drugom ljubav, krv i nadu u život, ili jednostavno nestaju u crnim rupama efemerne svakodnevnice nakon rata, da bi svoju vezu, koja u njihovim dušama neprekidno traje, obnovili po ko zna koji put.
Pri svemu tome, roman '' Ime mi je Sarajevo '' pokazuje apsurdnost jednoznačnih objašnjenja traumatskih uspomena i njihovo jednoznačno moralno vrednovanje. To ne znači da autorica koristi ''razmazane pojmove'': svi njeni likovi u svakom trenutku imaju jasan i precizan stav o tome šta je dobro a šta zlo, šta je pravedno a šta ne, šta je iskreno i neposredno a šta promišljeno i uvjetovano dubljim moralnim principima. Filozofski motiv ove disharmonijske poetizacije je princip ljubavi'': treba stalno držati na oku ljubav ako želiš da stihija ili udes života ima u sebi nešto što je iznad brutalnih činjenica realiteta. Upravo je autorica romana dinamikom brze izmjene čvrstih (kategoričkih) i mekanih (modalnih) stavova u konstrukciji verbalnih i mentalnih stanja njenih likova pokazala da je književnost ona duhovna percepcija koja treba na konzistentan način omogućiti parakonzistentnu logiku zbog koje se život odvija u eksplozivnoj dedukciji dobra i zla, dobra koje može biti istovremeno zlo i zla koje može biti istovremeno dobro.
Svojim stilom pisanja koji vrlo često lakonski, neuhvatljivo kratko, na nekim mjestima slično Morzeovom punktiranju, najčešće dijaloški, autorica izražava emociju koja je njen propozicijski stav, performativni čin kojim se mijenja ontologija konteksta! Ovdje se misao nikada ne razvija horizontalno, u gomoljsku dedukciju zavisnih rečenica i gomilanje predikativnih dijelova i atribucija, nego se brzo lomi. Propada. Ide u drugi red. Niže se prema dole. Sabija rečenicu u jednu riječ. U eskplozivnu konkluziju romana, u završnu tvrdnju: ime mi je Sarajevo! U mentalno stanje. U emociju. Pokazuje kako riječima činimo stvari! Dajemo na uvid dušu. Bez objašnjavanja! Iluminiramo.
